A+ A A-

Minijaturno slikarstvo na Istoku

Autor: Ivan Rengjeo

Islamski narodi pod uplivom vjerskoga naučavanja ne pokazuju onaj interes i ljubav za slikarstvo, kao što je to od najstarijih vremena razvijeno kod zapadnih naroda. Naučavanje da ne valja slikati ono što imade dušu, stvorilo je kao neko neraspoloženje za slike iz života. Ali kao kod svega na svijetu, tako se je i tu našlo izuzetaka. Na Istoku se, naime, sve tamo od 12. pa do 18. stoljeća razvijala i razvila, doduše brojem slikara i slika ne baš osobito bogata, ali zato vrlo lijepa slikarska umjetnost. To su većinom male slike, minijature, kojima su ilustrovana i ukrašena neka književna djela.
Do prije nekoliko godina bili su ti krasni primjerci orijentalnog slikarstva javnosti jedva poznati. Prema rezultatima do kojih je došlo neumorno nastojanje i istraživanje oduševljenih prijatelja starina i umjetnosti, većina se tih vjerskih umjetnina nalazi pod teškim kožnim uvezima različnih rukopisa po bibliotekama i muzejima. Danas je dokazano da je ilustrovanjem tih neobično vrijednih rukopisa bilo zaposleno nekoliko genijalnih slikara Istoka. Kad se, malo po malo, za te slike doznalo, pojavilo se i na Zapadu silno zanimanje za te rukopise, a krasne ilustracije njihove pobudiše ubrzo živi interes kod evropskih i američkih sakupljača i ljubitelja starina.
Nedavno je u jednom stručnom njemačkom listu izišao interesantan članak o tome od Helen L. Prangen, preveden s engleskog.
Svaki šah ili vladar držao je kraj sebe po nekoliko talentovanih dvorskih slikara, koje je vrlo cijenio. Njihova je bila dužnost da naslikaju za kasnije potomstvo važnije čine i događaje iz njegova života. Dvorski su slikari pratili svoga vladara pri svim važnijim zgodama za vrijeme njegova vladanja. Pratili su ga u bojeve, u lov i na sve dvorske svečanosti. Čak su neki osobito milovani slikari slikali i ljubavne scene iz šahova života. Prema sačuvanim zapisima zna se da je perzijski šah Ismail iz safavidske dinastije tako volio i cijenio genijalnog slikara Behzada, „Rafael Orijenta“, da ga je za vrijeme bitke s Turcima dao iz boja zovnuti i sakriti u jednu planinsku špilju, dok nije nestalo opasnosti od smrti, koja mu je u boju prijetila.
Šah Jahangir, veliki mughalski vladar, pozivao je na svoj dvor umjetnike, koji su ga bez laskanja štovali, pa je njima davao da važne događaje njegova života slikaju. Jedna minijatura prikazuje Johangira u pratnji njegova lovačkog društva i njegovih dvorjana, u lovu sa sokolom sa dvije ubijene divlje patke. Minijatura je skicirana obiljem sitnih pojedinosti, čime se mughalski slikari ističu.
Razvitak muslimanskog slikarstva može se pratiti u različnim školama, od kojih svaka imade svoju osobitu karakteristiku. Najstarija je muslimanska škola u Bagdadu. Egzemplari ove periode su vrlo rijetki i kao izložene rijetke umjetnine mogu da se nađu i vide samo u muzejima. Ove slike djeluju po svome sastavu nešto ukočeno, ali su neobično zanimljive zbog načina prikazivanja arapske umjetnosti u njezinu početku. U slikarijama ove periode jasno se opaža tradicija vizantijske umjetnosti. Kad su u XIII stoljeću Mongoli osvojili Perziju i Mezopotamiju, započelo je novo razdoblje. Vizantijski i sirijski stil zamijenjen je odlučnijim perzijskim stilom, dok nije vladao strogi upliv kineske umjetnosti. Mongolske slike XIV stoljeća pokazuju neobično jak kontrast u poredbi s perzijskim slikarstvom safavidske škole u XVI stoljeću. Timuridska škola služila je više kao posredujući faktor između te dvije škole. Na mongolskim slikama ističu se glavne figure prikazane radnje, dočim se pozadina crta vrlo jednostavno i skoro nerazumljivo. Figure su tako slikane, da individualnost lica dolazi do izražaja. U XVI stoljeću su figure minijatura manje i češće. Jače se ističu iz pozadine i rađene su stanovitom individualnom pozornošću. Skoro svaka manja scena zaokružena je gustim lišćem drveća i to bez obzira da li se radnja zbiva u prirodi ili u ponutrici kakve građevine. Ljepota ovih minijatura iz XVI stoljeća sastoji se u bogatoj primjeni sitnih detalja. Živahna kombinacija boja djeluje kao kontrast prema prvim mongolskim slikarijama s njihovim jednostavnim prizorima iz prirode.
Prekrasan primjerak mongolske slikarske škole XIV vijeka je jedan ilustrovan list iz rukopisa „Generalna historija svijeta“, što ju je napisao Rašidu-d-Din, ministar mongolskog sultana u Perziji. Taj je list naslikan između 1305. i 1310. u Tebrisu i prikazuje nekoliko Hindusa kako jašu na slonu, a glavno lice na slici je sultan Mahmud od Ghazne, koji sjedi u sjeni velikog suncobrana. I na figurama i na prikazivanju prirode jasno se opaža kineski upliv. Iz literature ovdašnjeg vremena doznaje se da su vladari iz mongolske dinastije Ilkhana dozivali kineske arhitekte i slikare u Perziju da izvršuju njihove vladarske želje i naloge.
Heretska škola, jedna od najznamenitijih ovoga vremena, potpomagala je razvijanje posebnog nacionalnog perzijskog stila. Kao skupocjen egzemplar ove škole danas se smatra jedan umjetnički izrađeni list iz historije o Timurlenku, koji je naslikan 1425. godine. On prikazuje princezu Saraj na njezinu povratku iz Samaskana u pratnji njezina dva sina i sakupljenih oficira okupiranog kraja. Lica i odjeća naslikanih osoba pokazuju mongolsku umjetnost. Kombinacija boja upućuje na timuridsku školu.
Timuridski slikari svladavali su, tako reći, postepeno tradicionalni mongolski upliv i način slikanja i razvili su odličan perzijski stil, koji je i Behzada, prvog perzijskog slikara, doveo na vrhunac slave.
Najslavniji slikari XVI vijeka bijahu Mirak i sultan Muhamed, obadva učenici Behzada i omiljeni umjetnici na dvoru šaha Tahmaspa. Jedna slikarija iz ovog doba je prema jednoj knjizi kraljeva od Firdausija ilustrovana. Prikazuje novorođeno dijete Zali-i-Sadikija, koji ju je u behzadijanskoj maniri prikazao. Figure i krajine su u vrlo živim bojama i karakteristične u izvedbi. Visoki turbani glavnih lica upućuju i podsjećaju na perzijsku slikarsku umjetnost XVI vijeka.
Pod šahom Abbasom, koji je vladao 1587. do 1629. stajalo je perzijsko minijaturno slikarstvo pod uplivom stila dvojice znamenitih majstora Aga Rize i Rize Abbassi. Riza Abbassi dao je odlične radnje u slikanju portreta svojih vladarskih zaštitnika i predpostavljenih. Neke od tih radnja nose i posebne signature i datum pa se nalaze u finim zbirkama kao skupocjeni objekti, kojima se mnogi dive. Izrađene su s najvećom pažnjom. Neobično je interesantan iz vremena šaha Tahmaspa portret jednog perzijskog oficira, obučenog u sjajno purpurno odijelo i zaogrnutog plavim brokatnim ogrtačem u kojemu se vide njegove vojničke distrikcije. Slikao ga je Riza Abbassi oko godine 1565. Zlatom kolorirana krajina i delikatna boja ove neobično fine minijature pokazuju karakteristiku Riza Abbassova stila, koju kasnije nalazimo primjenjenu kod mnogih slikara XVII i XVIII vijeka.
Pod patronatom mongolskih vladara došlo je muslimansko slikarstvo, osobito u Indiji, u XVI i XVII vijeku do najvećeg cvata.
U XVII vijeku, u doba šaha Johangira, javlja se jak indijski upliv. Kontrasti u bojama nisu tako jaki. Prevladava zeleni ton, dok druge boje ne dolaze jako do izražaja. Ima jedan vrlo fino ilustrovani egzemplar iz Johangirove periode. Takove ilustrovane scene bile su tada popularne. Pod Johangirom i njegovim nasljednikom šahom Jahorom, umjetnost portretiranja i slikanja važnih događaja razvila se do velike visine. Brojni portreti ovih vladara i njihovih dvorjanika od velike su novčane vrijednosti te se danas čuvaju u zbirkama. Tipična umjetnina ovoga vremena je krasni portret šaha Jahana. Vladar je tu obučen u odijelo od prozirnog gaza preko širokih šalvara od brokata, s velikom sabljom o pasu. Iznad glave šahove lete dva meleka, od kojih jedan drži u ruci zemaljsku kuglu, a drugi vladarsku krunu, što upućuje na upliv talijanskog slikarstva. Majstor ove lijepe umjetnine je Ebul Hassan, koji ju je naslikao oko 1628. godine. Na početku XVIII vijeka prevladalo je slikanje prirode. Ali prerani pad kraljevskoga patronata bio je uzrokom da je i mughalska škola prestala da radi.
I naš je narod došao u direktnu vezu s dalekim i velikim Istokom. Islam se i kod nas proširio. Mnoge naše najuglednije muslimanske familije igrale su nekada u islamskom svijetu vrlo važne i odlične uloge. Naši su ljudi dolazili u dodir s velikim državnicima, učenjacima i pjesnicima Istoka, a djecu su svoju slali u znamenite škole u kulturnim muslimanskim centrima. Lako je moguće da su ti naši ljudi donijeli nekada po koju znamenitu knjigu kući pa se to danas još čuva, ali možda i ne cijeni onoliko koliko vrijedi. Vrijedno bi bilo, da se na takove rijetkosti i vrijednosti, u potpunom smislu riječi, dobro pripazi i da ih se još bolje čuva. Mnogo je prekrasnoga starinskog oružja, divnih orijentalnih ćilima i drugih umjetnina u zadnje vrijeme otišlo iz nekada bogatih kuća budzašto i u bescjenje u inozemstvo i kojekuda. U zadnje vrijeme prodaju se i rijetke knjige. Neka sretni vlasnici pripaze dobro, da su sve to i rijetke i skupocjene stvari. Neka ih lakoumno ne prodaju.


Izvor: Novi Behar, list za pouku i zabavu, god. IV, broj 20, Islamska dionička štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 15. februar 1931, str. 297–299.

  • Ocijeni
    (1 Glasaj)
  • Objavljeno u Kultura
  • Čitano 617 puta

Komentiraj

na vrh